Nina Kurtela: Inner Landscapes / Imaginary homes

„Tvoje ime zvuči finski”, upućeno je Nini Kurteli nebrojeno puta. Učestalost bezazlene rečenice potaknula ju je na sagledavanje vlastitog porijekla iz nove perspektive i istraživanje mogućih mehanizama konstituiranja identiteta koji u međunarodnom okruženju (Berlina) ionako zahtjeva konstantno pregovaranje. I prije nego su zaustili ono nelagodno „Odakle si?”, umjetničini sugovornici su si dozvolili spekulacije o njezinom porijeklu, a lažna pretpostavka je umjetnici postala polazišna točka preispitivanja vlastitog identiteta.

Tražeći imaginarni finski identitet, posjetila je Helsinki i istražila mogućnosti vlastitog upisivanja u novootkriveni prostor. Tek joj je neonski natpis Dubrovnik, postavljen u kafiću filmskog redatelja Akija Kaurismäkija, rasvijetlio potragu. Svijetleći znak ju je podsjetio na dubrovačko porijeklo njezinog prezimena i stvorio poveznicu između dva udaljena kraja. A upravo se film pokazao idealnim medijem za uprizorenje raskrojenih kategorija vremena, prostora i tijela.

U okviru samostalne izložbe Inner Landscapes / Imaginary homes Nina Kurtela predstavlja video esej Dear Aki u kojem tri pisma upućena renomiranom redatelju prate prizori snimljeni u Dubrovniku i Helsinkiju. Premda su pisma naslovljena na Akija Kaurismäkija, kojeg umjetnica oslovljava kao starog znanca, riječ je o pismima bez primatelja. Redateljevo ime samo označava aktera koji čezne za dalekim Drugdje i čini opreku čežnji Nine Kurtele za identitetom koji bi joj „pružio više prilika”. Dragi Aki je ovdje ono što je Nina Kurtela nepoznatim Fincima, tek pretpostavljeni identitet u koji je moguće upisati svoja očekivanja sa/i bez predrasuda.

Umjetnička praksa Nine Kurtele se često bazira na performansu što osobito dolazi do izražaja u prethodnim radovima poput 365 Rutina, 2017./2018., Interijeri, 2013. i Transformance, 2010. U njima umjetnica eksplicitno izlaže svoje tijelo, postavlja ga u trpni odnos naspram konkretnog mjesta i prostora, a umjetnički rad se temelji na procesu izvođenja. Dear Aki također sadrži elemente izvedbe, no tijelo je odsutno, neopipljivo i otuđeno. Fizička prisutnost umjetnice svedena je isključivo na glas čime je dodatno izražena njezina ranjivost. Kao što ističe umjetnik i pisac Brandon LaBelle: „Glas nikada nije u potpunosti dan; nego zahtijeva ulaganje i istraživanje, rad i brigu. Podržava našu potrebu za intimnošću i dijeljenjem, kao i funkcioniranje unutar šireg političkog polja: on omogućava, osnažuje, osporava, ali i odbija.” Za LaBellea je glas „istisnut iz nas — da nas podrži doslovno nam oduzimajući dah. Na taj način, govorenje nas iz temelja slabi, što bi mogla biti jedna od njegovih ključnih lekcija.” Zato je čin čitanja suptilan performans koji dopušta ispreplitanje umjetničine materijalnosti s materijalnošću snimljenih prizora.

Snimke uslojenih, preklopljenih prizora ne govore mnogo o specifičnoj lokaciji, mogli bismo ih smjestiti na Jug, ili Sjever, ali čak ni ta podjela nije konačna. Rubovi snimljenih prizora, omekšani montažom, propuštaju jedni druge, međusobno se pretapajući. Medij filma tako dopušta nastanak trećeg izmještenog/imaginarong prostora. Prizori mora, palmi, borova, kao i industrijskih motiva ovdje imaju gotovo slikarske kvalitete i dok slušamo sadržaj pisama, prepuštamo se začudnoj estetici novonastalog ne-mjesta.

Štoviše, umjetnica ispred projekcije postavlja rampu s tepihom te predlaže posjetiteljima da film pogledaju u udobnom položaju, odnosno poziva ih da se u novonastalom krajoliku osjećaju kao kod kuće. Kao što piše teoretičarka Svetlana Boym „Osjećati se kod kuće znači biti udobno nesvjestan stvari, znati da je sve na svome mjesta kao i ti. To je stanje uma koje ne ovisi o stvarnom mjestu. Predmet čežnje, dakle, zapravo nije mjesto zvano dom, već osjećaj bliskosti sa svijetom; to nije prošlost općenito, nego onaj imaginarni trenutak kada nismo poznavali iskušenje nostalgije.”

Stoga neonski objekti u filmu, ali u u galeriji, simboli ziraju taj „osjećaj bliskosti sa svijetom” odnosno tu povezanost s nestvarnim mjestom. U filmu ćemo uočiti nestvarni Dubrovnik u Helsinkiju, a Helsinki u Dubrovniku (neonski znak je postavila umjetnica za potrebe rada Khora, 2017. u Galeriji Flora). „Znakovi su vizualno slični (neon, font slova) – dva po mnogočemu suprotna grada označena su istom kategorijom znaka, istom nišom označavanja, podrazumijevajući, unatoč različitostima, istu kategoriju postojanja.”, da se poslužim riječima povjesničarke umjetnosti Josipe Bubaš.

U galeriji su pak neonski objekti apstraktni i upareni s kamenjem te funkcioniraju kao zasebna instalacija, a svojim oblikom, koji predstavlja obrise filmskih planina uslojenih montažom, ekspandiraju filmski prostor i materijaliziraju njegove fragmente u prostoru galerije.

Istu funkciju imaju i otisnuti plakati koji na prednjoj strani sadrže odabranu scenu iz filma, a na naličju pisma upućena Akiju. Pisma ispisana rukom funkcioniraju ovdje kao vizual, uprizorenje pročitanog teksta, ali i kao dokaz o upisivanju umjetničina otiska u imaginarnom krajoliku. Glas i sliku u pokretu koje pratimo na filmu, na plakatu su materijalizirani u sliku, odnosno u još jedan objekt nestvarnog krajolika. Nastali objekt ćemo možda ponjeti kući, shvaćajući ga kao razglednicu koja je ujedno artefakt ne-mjesta, ako mu se opet poželimo vratiti.

Reference:

Boym, Svetlana. (2017) The Off-Modern. International texts in critical media aesthetics. Volume 11. Bloomsbury

Bubaš Josipa. (2021) Raslojavanje. Samostalna izložba Nine Kurtele. Galerija MKC Split.

LaBelle, Brandon. (2014) Lexicon of Mouth. Poetics and Politics of Voice and the Oral Imaginary. Bloomsbury

Tekst: Irena Borić

Nina Kurtela: Inner Landscapes / Imaginary homes13 photos