Marija Matković – Okviri i granice
U susret premijeri novog projekta realiziranog u sklopu Pogonovog programa Pogonator, razgovarali smo s osnivačicom plesne skupine "Hip Hop House", plesačicom, koreografkinjom i redateljicom Marijom Matković.
Ovo je druga predstava autorice i u izvedbi skupine Hip Hop House koja je ostvarila prostornu, programsku, tehničku i promidžbenu podršku kroz program Pogonator. Plesna predstava Okviri i granice sastoji se od 26 plesača koji kroz ples istražuju da li je okvir njihova sigurna zona ili zona iz koje žele izaći. Predstava se premijerno može pogledati u petak i subotu, 3. i 4. ožujka od 20 sati u Pogonu Jedinstvo.
Što je Hip hop House plesni studio, kako je nastao i koja je njegova svrha?
Hip Hop House je plesni klub nastao inspiriran hip hop kućom u Rotterdamu, u koju sam zalutala kada sam bila na audiciji za plesnu akademiju. Bila je to kuća gdje se treniralo, s ljudima iz različitih zemalja, različitih urbanih stilova. Tada sam obećala sebi, da ću jednog dana imati plesni studio gdje će svi moći doći plesati. Nikada nisam imala trenera, moja generacija se snalazila sama. Hip Hop House danas funkcionira tako što pružam svojim učenicima sve što ja osobno nisam imala.
Kakva je trenutna situacija na hrvatskoj hip hip sceni?
Ima pojedinaca koji se trude da hip hop scena i dalje živi. Prije nismo imali dvorana, društvene mreže, sredstva. Imali smo jedni druge i zbog toga smo bili jači, više povezani. Bili smo hip hop kultura, živjeli smo to. Danas je svatko u svojoj dvorani, stvara svoje, vodi plesne tečajeve. Ono što spaja plesne klubove, tako i stilove je “šaranje “. Naša plesna scena sve više i više ide van svojih kuća, zanima ih drugačije, podržavaju drugačije.
Kako je došlo do suradnje s Pogonom u projektu Pogonator i mislite li da je hip hop dovoljno zastupljen u kulturnim institucijama?
Suradnju s Pogonom ostvarila sam prošle godine kroz projekt Komunikacija. Dugo mi je trebalo da se ohrabrim i krenem u stvaranje predstave. Pogon je raspisao natječaj za sredstva, koji me potaknuo da to napokon i pokušam. Da nisam dobila natječaj, predstava Komunikacija nikada ne bi ugledala svjetlo dana. Fascinirana sam suradnjom, bolje rečeno slobodom koju mi je Pogon dao po principu “izvoli, stvaraj”. Hip Hop ipak nije dovoljno zastupljen u kulturnim institucijama. Koliko god smo se modernizirali, nas se još uvijek smatra “onima s ulice”. Na našoj hip hop sceni ima ljudi koji mogu puno, samo nedostaje želja koja se ugasila nizom neuspjelih pokušaja.
Ovo je vaša druga predstava u sklopu projekta Pogonatora. Postoji li neka veza između njih i koja je tematika koja te je zaokupila u prošloj predstavi, a koja u ovoj?
Veza koja me zaokupila su objekti koji utječu na nas osobno. U prvoj predstavi bili su to mobiteli i društvene veze, sada su pravila i uvjetovanja po kojima se mora ili ne mora živjeti.
Koji je bio tvoj put od plesača do koreografa i redateljice predstave?
Moj put je dug i raznolik. Plesačica natjecateljskog tipa od malih nogu, natjecateljskog tipa sa zanimanjem za ostale plesne stilove. Obožavam koreografiju. Koreografija je tamo gdje maštam, pričam o dobrim ili lošim stvarima. To je moja iskrenost. Koreografija je priča od par minuta, a predstava od sat vremena, gdje u potpunosti mogu izraziti svoje mišljenje. Plesači su moja velika inspiracija. Ako imaš inspiraciju i razlog za stvaranje, sve ostalo ide glatko. Jednostavna sam osoba koja ne treba puno. Kostimi nastaju iz vlastitog ormara, scenografija nastaje u trenutku kada uđem u Pogon.
