Mmakhotso Lamola: Volim komplicirati ono što se čini jednostavnim
Mmakhotso Lamola, interdisciplinarna umjetnica, istraživačica, spisateljica i arhitektica iz Cape Towna ovogodišnja je Pogonova rezidentica u Zagrebu u sklopu programa razmjene umjetnika s Akademie Schloss Solitude.
U Zagrebu boravi od rujna do prosinca, a povodom njenog dolaska razgovarali smo o njezinom radu i prvim dojmovima o Zagrebu. Više o Mmakhotso možete pročitati ovdje. U sklopu istog programa na rezidenciji u Akademie Schloss Solitude boravi Nika Rukavina.
POGON: Čitajući tvoju biografiju i prolazeći kroz tvoje radove mogli bi te opisati kao umjetnicu, arhitekticu, performericu, spisateljicu... Iako se služiš različitim metodama i radiš u različitim medijima, tema grada (ili bolje rečeno mjesta) dominira tvojim radom. Možeš li nam reći nešto više o svom umjetničkom radu i zašto te ova tema tako interesira?
MMAKHOTSO: Grad je tema, ali još i više metafora moje prakse. Grad je sačinjen od mnogih stvari: zgrada koje nose povijest, cesta koje spajaju i razdvajaju, klupa u parkovima, prirodnih krajolika, ljudi i njihovih specifičnih društvenih realnosti, grad se sastoji od mene, mojih bližnjih, mog doma, sačinjen je od raznih političkih, supervidljivih ili pak supernevidljivih, osobnih događaja. “Grad” o kojem govorim u svojim radovima definitivno može biti opipljivo mjesto ili lokacija, ali može biti i nešto neopipljivo, poput arhiva snova ili duhova. U mojim radovima teme mogu biti sinonimi za gradove zato što postoje brojni fenomeni koji supostoje unutar granica koje sačinjavaju neku određenu temu. Unutar tog grada/narativa/arhiva/osobe/povijesti tražim ono što je nevidljivo. Tako da tema koja me uistinu zanima je potraga za utišanim ili skrivenim fenomenima unutar granica nekog određenog subjekta. A svojim kulturno uvjetovanim vizualnim, auditivnim, tekstualnim i prostornim alatima nastojim istraživati ono što volim nazvati nevidljivim gradom.
P: U prijašnjim razgovorima koje smo vodili spomenula si da voliš “komplicirati ono što se čini jednostavnim”. Interesantna je to metoda za razotkrivanje slojeva značenja koji obavijaju različite teme. Zašto takav pristup i što on izvlači na vidjelo?
M: Kao što sam ranije spomenula, grad je mjesto na kojem se mnoge stvari dešavaju istovremeno – on je slojeviti fenomen, palimpsest. Ali često se dešava da dominantni glas, glas moći, pojednostavi narativ o gradu namećući način na koji bi ga trebali percipirati. S time se često susrećem u postkolonijalnom kontekstu. Ti narativi postaju tako snažni da ako im se neki alternativni ili osobni narativ suprotstavi, isti je odbačen, a onome tko ga prenosi oduzima se osjećaj pripadnosti. Nastojim komplicirati ono što se čini neupitnim i konkretnim priznajući i uvažavajući slojeve narativa koji su dobro dokumentirani, osobni, tihi, politički pa čak i imaginarni (posebno imaginarni). Nastojim iz tih slojeva iskopati dijelove koji pričaju alternativne, kompleksne, a ponekad i kontradiktorne priče o fizičkim i neopipljivim mjestima grada. Nadam se da, nudeći brojne takve nove narative o gradu, ljudi mogu pronaći neki kojeg će osjetiti kao svoj, kao narativ kojeg su dio.
P: U svom si radu posebno zainteresirana za mapiranje – povijesti, emocija, skrivenih narativa, tijela... Što otkrivaš takvim mapiranjima? Stvaraju li i te karte nove narative, i ako da – kakvi su oni?
M: Koristim karte kako bih svoje znanje – dakle one stvari koje sam naslijedila – ukrstila s korpusom znanja ili mjestom koje imam pred sobom. Kroz mapiranje, dio ili cjelina jednog sloja ispisana je preko teritorija nekog drugog sloja. Ti slojevi mogu biti potpuno nepovezani, no stavljajući ih jedan preko drugog otvaraju se nova pitanja i nova razumijevanja. Često upravo kroz mapiranja nastaju nove stvarnosti koje propituju i zamišljaju što povijest i naracija mogu činiti, istovremenu spekulirajući o novim budućnostima.
P: Stigla si u Zagreb pred nekoliko tjedana. Kako ti se sviđa ovdje? Ima li stvari vezanih za Zagreb koje te iznenađuju?
Čini mi se da kada stigneš na neko novo mjesto na kojem prije nisi bila – sve je iznenađujuće i novo. Nisam imala pojma što da očekujem prije nego što sam stigla ovdje. Pokušavam se kretati po Zagrebu što je više moguće, posebno zato što me zanimaju mnogostruki fizički i neopipljivi slojevi koji čine grad. Rekla bih da je Zagreb prekrasan, ali isto tako zapanjujuće kompliciran – sudeći po razgovorima koje vodim s ljudima koje susrećem. Možda ću na ovo pitanje moći bolje odgovoriti za mjesec ili dva, kada ću dovoljno istražiti i iskusiti Zagreb tako da o njemu stvorim svoj osobni narativ.
