To bi mogla biti zajednica

To bi mogla biti zajednica pruža okvir za povezivanje različitih načina interakcije: razgovor, kretanje, sliku, analizu, diskusiju i fikciju istovremeno osiguravajući mogućnost izvedbe za sve uključene.

Projekt je rezultat trogodišnje razmjene (2015.- 2017.) u okviru projekta Intercity / Switchcity. Partner projekta je Goethe institut Zagreb, a donatori su Ministarstvo kulture Hrvatske i Grad Zagreb.

Lokalna mreža #Pogon Kon-Tiki: Elli Kuruş

Lokalna mreža #Pogon Kon-Tiki nastoji stvoriti i aktualizirati zajednicu povezujući sudionike s njihovim virtualnim imaginarnim. Mreža uključuje posjetitelje galerije tako da oni sami stvaraju svoje virtualne avatare koji zatim nastanjuju virtualnu kopiju galerijskog prostora u računalnoj igri Sims4. Tijekom izložbe stvaraju se male prilagodbe i “modovi” kako bi izložbeni prostor bio “podnošljiv” za avatare.

Funkcionirajući kao digitalni ready made igra pruža razigrano mjesto usporedbe, raspravljanja i razmišljanja o razlici između praksi unutar digitalnih i fizičkih prostora.
Njegova jukstapozicija digitalne i materijalne zajednice stvara kontinuirani sukob virtualne i fizičke prakse, kontinuirano mjereći jednu nasuprot druge.

Jednom davno, virtualni prostori obećali su krivotvoriti čovječanstvo u globalnu zajednicu uglednih građana, imajući u vidu veliko prostranstvo kiberprostora u elijanskoj harmoniji.
Ovo pastoralno obećanje pretvorilo se u sotonski smijeh, budući da je virtualno sada duboka, dvosmislena i zagušena zona, koja daje jednake mogućnosti mržnji i suosjećanju, poništavajući postojeće okove koliko i stvarajući nove.

Pogon Kon-Tiki nas poziva na putovanje koje ponovno otkriva ovo zaboravljeno obećanje, istražujući neizvjesne odnose između fizikalnih / digitalnih prostora i komunalnog života.

Corpus Collective: video projekcije u tri dijela | kustosica Kristina Semenova

Je li nagon za izmišljanjem i pronalaženjem sebe ispunjavajuć? Postoji li potreba za proširivanjem svih ustaljenih granica tjelesnih, bioloških i psihičkih ograničenja? Je li pojedinačno tijelo već internaliziralo digitalnu snagu? Je li ‘homo technicus’ posljednja fikcija, hiper, kvantificirani ja, optimiziran i kontroli-ran, otuđen i hipnotiziran? Jesmo li već kiborzi i stranci daleke budućnosti?

Polifonijska video priča, corpus collective ‘istražuje utjecaj tehnologije na proizvod-nju suvremenog subjekta, njegove želje, strahove i čežnje u tehnološkim svjeto-vima. Predstavljeni video umjetnici iz Leipziga: Pau-la Abalos, ART’N’MORE, Anna Baronowski, Charlotte Eifler, Stefan Hurtig, Marie-Eve Levasseur, Katharina Nesterowa, Jakub Šimčik, Robert Sieg, V.I.P.

Posljednji sastanak sastanaka za ponovni susret s drugima: pavleheidler, Marko Gutić Mižimakov, Sonja Pregrad i Silvia Marchig

Tijekom jednoipolgodišnjeg projekta, uživali smo se suočavati s drugošću. Drugost s kojom smo se suočili materijalizirala se u praksi koju smo susreli na putu drugačijeg od našeg. Kustoske prakse, na primjer; organizacijske prakse, druge umjetničke prakse drugih kolektiva i konačno – praksa prisustvovanja, osobne za svakog gosta koji je posjetio javni događaj kojeg smo organizirali. Ti događaji, ti susreti održavali su prostor znatiželje, prijevoda, odnosa i “iskustva raznolikosti, umjesto konceptualiziranja raznolikosti”.

Serija izvedbenih i participativnih praksi razvijena je kao odgovor na i za navigaciju veza tijekom “sastanka”. To su: To bi mogla biti zajednica / tarot sesija, Tarot Meta, Séance i À la Glečer. Takve prakse su osmišljene kako bi organizirale aktivnosti u realnom vremenu oko sadržaja koji motivira pojedince da budu u interakciji. Te su prakse napravljene kako bi aktivnost bila vidljiva na način koji bi omogućio afirmaciju koncentracije koja održava pojačanu percepciju; vrstu percepcije koja otvara put do suptilne, ali intenzivne interakcije i komunikacije. Sve je to učinjeno kao pokušaj kontinuiranog potvrđivanja stvarnosti “naša tijela – u odnosu”. Posljednji tjedan rada u okviru ovog projekta pruža nam priliku za pregled i katalogizaciju spomenutih praksi i odgovarajućih iskustava; i za dijeljenje našeg “sažetka” – razmišljanja, dokumentacije i akcije – tijekom jednog javnog događaja koji bi se mogao nazvati posljednjim sastankom sastanaka za ponovni susret s drugima.

Prezentacija umjetničke knjige koju su uredile Lea Vene i Kristina Semenova + Meta-tarot sesija – razmjena opservacija, refleksije i doku-menata prikupljenih u procesu putovanja i igranja igre.

Zaigrano praktično istraživanje odgovornosti pojedinca za ono što je zajedničko kroz igru s tarot kartama. Igri je cilj svaki odnos moći učiniti privremenim, bilo koji osjećaj završetka prolaznim. Kroz kontinuiranu reinvenciju ispituje i istražuje individualnu instrumentalizaciju vlastitih (društvenih i političkih) djelovanja. Drugim riječima, ova igra i njena pravila su u rukama igrača.

Špil ovih karata proputovao je svijet, uvijek u rukama jednog od igrača. Svaki igrač koji je igrao igru vježbao je svoje kreativno igranje na špilu, mijenjajući tako izgled karata (barem) do iduće partije. Svaki objekt / gesta / osoba uključena u igru istov-remeno je stvarna i izmišljena / izvedena / metafora; na isti način kao što su i tarot karte simboličke, ali i konkretne, arhetipske, ali i slučajne, čarobne, ali i svjetovne. Svaka funkcionira kao zaslon za projekciju individualnih želja i materijalizacije indi-vidualnih djelatnosti.

Ova je igra razvijena u pokušaju dokumentiranja procesa razmišljanja o kolektivite-tu.

Pravila igre su postavljena tako da afirmiraju sposobnost svakog igrača. S obzirom na to da smo društvena bića – svi mi zapravo stručnjaci u području kolektivnog razmišljanja i kolektivne akcije.

Program

To bi mogla biti zajednica70 photos