NOVAci: Štimanje pogleda

U sklopu projekta kustosice Ana Kovačić i Lea Vene mentorirale su grupu mladih kustosa_ica Luciju Furač, Ivu Jurić i Tonija Zadravca u radu s troje umjetnika_ica Larom Kulenović, Nominisom i Lucijom Ostrogović.

Pogled je rastezljiv pojam.

U svakodnevnoj komunikaciji, poslužit će za identifikaciju prostornih odnosa, tuđih izraza lica, vremenskih prilika ili nečeg drugog uhvatljivog okom.

U filmskoj i općenito novomedijskoj teoriji, iskazivat će pažnju subjekta opterećenog specifičnim identitetom.

Pogled se čita iz statične ili pokretne slike, ali i pripovjedne perspektive, gdje izbor fokalizacije mijenja što i kako čitatelj_ica vidi i zna.

Pogled na stvari označava stav, kao i svjetonazor, načela i vrijednosti.

Izložba "Štimanje pogleda" okuplja tri umjetnička rada koji potiču na pogled ne kao neutralni čin opažanja, nego kao proces konstrukcije – materijalni, emocionalni i društveno posredovan. Ovdje „štimanje“ označava finu prilagodbu – pomak, podešavanje, usklađivanje – i otkriva slojeve percepcije. Svaki od radova ispituje kako se pogled formira, reflektira i prelama kroz materijal, svjetlo i tijelo.

U instalaciji $before&after$ Lara Ana Kulenović istražuje procese (re)konstrukcije unutar suvremenih rituala brige o sebi i estetizacije tijela. Početna ideja rada nastaje iz impulsa da budžet za realizaciju usmjeri na sebe – ne u smislu iskustva, nego vlastite reprezentacije. Odatle kreće istraživanje pogleda koji ne promatra samo tijelo, nego i način na koji se ono konstruira, izlaže i vrednuje kroz samopercepciju. Silikonski odljevi lica i noktiju, ekstenzije od otpale kose te fragmenti korištenih suplemenata i kozmetičkih preparata organizirani su u formatu „prije i poslije“, pri čemu razlika nije u materijalu, nego u njegovoj inscenaciji. Oštro, nelaskavo svjetlo proizvodi efekt „prije“, dok mekše, laskavije svjetlo sugerira „poslije“, kao da isti predmet prolazi kroz dvije optike, dva režima gledanja. U toj dramaturgiji percepcije pogled postaje aktivan i gradi razliku koju želi vidjeti, otkrivajući koliko je sama percepcija rezultat pažljivo „uštimanog“ pogleda.

Instalacija otvara pitanje kako se pogled oblikuje kroz odnos promatrača_ice prema (vlastitom) odrazu. Serijalnost „prije i poslije“ i svjetlosni uvjeti usmjeravaju pogled, otkrivajući mehanizme wellness i beauty industrije – retuširanje, konstrukciju dojma i korekciju percepcije – pokazujući da osjećaj promjene nastaje više kroz način gledanja nego kroz stvarni učinak. Kosa, nokti i silikon – materijali istodobno intimni i artificijelni – postaju posrednici percepcije i površine projekcije u stalnom dijalogu s promatračem_icom.

U video instalaciji "krmelj, šljokica, piksel" nominis nastavlja istraživati svjetlo, disperziju, refleksiju i fluidnost. U izravnom nastavku na istoimeni performans, prelazi iz tijela u prostoru u dvodimenzionalni prikaz u kojem sama postaje klaster piksela i proizvod svjetla. Svjetlo za nominis nije samo ono što otkriva oblik, već ga preobražava kroz čin gledanja. U video projekciji umjetnica otkriva svoj pogled kroz bljeskove svjetla kojim traži i upisuje značenja u materijale kojima je okružena i od kojih je načinjena. Takvi preobraženi materijali sastojci su drag rituala, ne samo u izvedbi, već i u procesu konstrukcije i transformacije.

Video je popraćen zvučnim zapisom u kojem nominis čita vlastite tekstove koji nas potiču da raslojimo svoj pogled na drag i tijelo koje ga izvodi. Transformacija materijala i fizikalna svojstva svjetla stvaraju privide, glitcheve i iluzije koje su prolazne i neuhvatljive, dok je ritualna magija draga nerazdvojiva od materijalnog, politiziranog i rodom označenog tijela. Neugodni, auto-voajeristički pogled koji nominis posuđuje promatrači_ca_ma otkriva lice oslikano šminkom, krmelj u oku, korzet koji se urezuje u kožu, rez britvice i puštanje krvi.

Umjetnica primjenjuje i lip sync na vlastiti glas koji čita tekst koji sama piše, čime se ideje autorstva i identiteta višestruko udaljavaju od ideje originala. Ona je konstruirana i preobražena kroz tjelesne, vizualne i zvučne tehnologije te kroz pogled bez fokusa na izvornik ili rezultat. Proizvod transformacije je vrsta radikalnog draga: vječni eksperiment, ponavljanje rituala i traženje značenja.

Tragom svojih ranijih istraživanja ljudskog djelovanja na prirodni ambijent i njegove ograničenosti prirodnim datostima, poput fizičkih svojstava materijala i pojavnih oblika tvari, Lucija Ostrogović u radu razbit ću ju nježno ulazi u interijer formiran oko masivne, nepravilne stijene skrivene iza vrata i zastora. Vlasnica ovog stambenog prostora čiju svakodnevicu labavo pratimo živi u stalnom prilagođavanju stijeni, osmišljavajući fascinantne načine da je djelomično obuzda, pripitomi pa čak i iskoristi potencijal njene forme za kakve jednostavne potrebe.

Ispreplićući fotografije i tekst, rad rekonstruira ove prostorne odnose u galerijskom kontekstu, dijelom doslovno, a dijelom u umu posjetitelja_ice. Kontinuirano tragajući za narativnom niti, posjetitelj također uranja u odnose mekog i tvrdog, glatkog i hrapavog, tekućeg i solidnog, hladnog i toplog te vlažnog i suhog. Vježbanje pogleda antropomorfizira stijenu, koju se inicijalno čita tek kao bizarnu smetnju u organizaciji stanovanja. Igra načinima kako vidjeti i razumjeti stvari, pogotovo čovjekov položaj u odnosu na zatečene prirodne elemente, počiva na gledanju okom koliko i poimanjem narativne perspektive i stilskih jezičnih odabira.

Izložba se u Maloj dvorani Pogona Jedinstvo otvara 21. studenog u 19h te je otvorena do 29. studenog. Radno vrijeme izložbe je od utorka do petka od 16 do 20h.