Zrinka Užbinec: "Kamo ćemo kad se staklo razbije?" & "Lutke i koze"

O solu već nešto znate. Prvi put izveden prije tri godine u jednom obliku, u prvom kostimu, s uputama crvene boje, otplesan je potom u svom drugom kostimu, oko razasutog stakla, zrcalnih uputa i uz prolom oblaka, da bi nanovo promijenio kožu i kostim, kombinirajući kratke nogavice i malo starije tijelo. Iako o tom plesu već nešto znate, kao na primjer da počinje s tijelom nalik lutki koje je moglo ležati, nestati, osvetiti (se), znate i da raslojava libreto baleta Coppélia, plešući koreografski manifest o odnosu slatkosti i nasilja. Ono što ne znate jest da (izgleda kao da) njemu nema kraja; tijelo nalik lutki i dalje mirno sjedi.

(Okreni stranicu, zapiši sjećanje na pokret, fosiliziraj senzaciju.)

S novom kalendarskom godinom, u mjesecu jarca (a zapravo koze), razvijamo novu kožu (čitaj koreografiju). Oderanu pa štavljenu, spremamo ju u knjigu. Partitura, fantazija, pričam ti priču, izrasla je iz onoga što je jednom (dvaput, triput) plesano, stvarajući nove ožiljke, ovog puta između stranice i tijela.

(Čitaj): sakupile smo razasuto staklo, sakrile smo odraz, osvetile (se). Dirale smo se na udaljenost, zrcalile tekst i ljubav, osjećale ples.

Listajte s nama.

Više o koreografiji "Lutke i koze" potražite na linku.