U rujnu premijerno izvodite predstavu Za tango je potrebno dvoje. O kakvoj predstavi se radi i u kojem formatu je donosite na pozornicu?

Predstava Za tango je potrebno dvoje scenskim pokretom oslikava intimu između dvoje ljudi. Kroz tehniku suvremenog plesa dvoje izvođača prolaze različite razine intimnog odnosa – od zaljubljivanja i rasta bliskosti, preko borbi za vlastiti identitet i individualnost unutar emotivnog odnosa koji da bi se ostvario zahtijeva prepuštanje i preoblikovanje samih sebe, do svojevrsnog razrješenja tih borbi. Sve ove slike jednog intimnog odnosa prikazane su s emotivne i fizičke razine kroz pokret, glazbu, ali i smiraj i tišinu.

Zbog čega ste izabrali tango kao jednu od okosnica rada?

Tango je za mene ples koji emotivnu bliskost, napetost, odbijanje i privlačenje dviju osoba gradi kroz jaku emociju i specifičan pokret i ritam. U jednom dijelu priče s koreografom i izvođačem Svenom Coponyjem tu priču oslikavamo koristeći upravo korake prepoznatljive kao tango uklopljene u našu suvremeno-plesnu koreografiju.

S kim ste surađivali na predstavi?

Kolega Sven Copony pridružio mi se u ovoj produkciji kao suautor koreograf i izvođač. Vrlo me obradovao njegov pristanak da ovu priču iznesemo zajedno na pozornici jer je sedam godina bio u baletnom ansamblu HNK i osim znanja koje mi je mogao prenijeti, došao je i s entuzijazmom za suradnju u ovoj vrsti izvedbe.

Koliko vam je važno i poticajno surađivati s već poznatim suradnicima, a u kojoj mjeri volite istraživati mogućnosti rada s novim ljudima?

Vrlo rijetko ponavljam suradnički tim u području suautorstva jer pri stvaranju novog rada ne volim znati što očekivati od kreativnog procesa. Volim nove senzibilitete u svakoj predstavi i volim suautorstva koja iznenađuju. Također, vrlo brzo mi je postalo jasno da i sama sebi postanem predvidljiva ako znam kakva me rutina ili senzibilitet čekaju od strane suautora. To ne znači da pri ponovljenim suradnjama ne nastaju odlični radovi, nego samo da to radije činim rjeđe nego češće.

Surađujete često s Pogonom – kako je do suradnje došlo i što je presudilo da se ista nastavlja?

Pogon Jedinstvo je već treću godinu rezidencijski dom mojih premijera pa tako jednom godišnje u prostorima dvorane Jedinstvo provedem tri tjedna stvarajući novi izvedbeni rad. Presudno za moju odluku da se prijavljujem svake godine na natječaj za rezidencije jest to što mi rad i planiranje probi značajno olakšava činjenica da se radi o rezidenciji tipa “ključ u ruke na 3 tjedna” pa stoga ne ovisim o usklađivanju svojih rasporeda s drugim kolektivima nego radim i boravim u prostoru koliko želim.  Tehnika je vrlo dobra, a i financijska podrška nije mala stvar iako nam uvijek dobro dođe više sredstava. Žalim što još nije došlo do renoviranja zgrade jer je trenutno stanje u nekim segmentima otegotno za ugodan rad, ali s obzirom na sve ranije rečeno ipak se svake godine uporno vraćam u Jedinstvo i predstavljam ovdje po jedan novi rad.