Arbyte 2.0 (2024.)

U kontekstu neoliberalnog kapitalizma umjetnički rad promatran je kao hobi, a ne kao posao koji zahtjeva nadnicu. Polazeći od gradilišta kao nalazišta izvedbenog i scenografskog materijala pristupamo konceptu izgradnje izvedbe kako bi smo naš rad učinili mjerljivim. U kontekstu neoliberalnog kapitalizma umjetnički rad promatran je kao hobi, a ne kao posao koji zahtjeva nadnicu. Polazeći od gradilišta kao nalazišta izvedbenog i scenografskog materijala pristupamo konceptu izgradnje izvedbe kako bi smo naš rad učinili mjerljivim. 

Stoga se nameće pitanje promatramo li scenu kao gradilište ili apstraktnu tvornicu u kojoj proizvodnja repetitivnih materijala asocira na mehanizaciju čovjeka u pogonu koji proizvodi kapital ili ta repetitivnost rezultira izvedbom. S druge strane, upravo repeticijom nudimo manje izvedbenog materijala za recipijente, tretirajući je kao bunt prema društvenoj percepciji produkta kao izvora zarade. Uvodeći rekvizite iz okoliša u kojem prepoznajemo mjerljiv rad publici nudimo proboj u izvedbu iza koje stoje mjeseci potplaćenog rada, a utrošak vremena ne podliježe zakonima ekonomije, zbog čega je taj rad nevidljiv. Međutim, obrnutom logikom izgradnje scene uvodimo dramaturški i koreografski pristup koji dekonstrukciju postavlja kao krajnji cilj, pri čemu publika prisustvuje izvedbi koja nastaje u trenutku njezina rušenja. 

Interdisciplinarna suradnja umjetnika i umjetnica okupljenih u Arbajt Kolektiv počinje 2021. godine, a u središte zanimanja postavljaju odnos umjetnosti i rada kako bi razbili mitove o romantiziranom pogledu na umjetnički rad koji karakteriziraju prekarni radni uvjeti. Kolektiv koristi različite formate, poput umjetničkih intervencija u javnom prostoru, plesnih predstava, izložbi i slično, kako bi komunicirali probleme s kojima se susreće umjetnička scena u Hrvatskoj i šire. (Tena Starčević i Espi Tomičić, ulomak iz teksta o izvedbi)

Arbyte 2.0 (2023.)11 photos