Da nam padne rosna Kiša
Odnos prema prirodi i relacije suvremenoga življenja i minulih vremena u temelju su prve autorske predstave Mije Štark.
"Interes autorice nije potaknut ekološkim razlozima, kako bi se dalo naslutiti, premda je svjesnost o očuvanju okoliša prisutna kao udaljeni eho. U prvome je planu traženje poveznica s ishodištem čovjeka u prirodi, prepoznavanje elemenata pretkršćanske kulture i poljodjelačkih predodžaba svijeta vezanih uz kult zemlje i obrede plodnosti koji su se, transformirajući se s vremenom, uspjeli barem fragmentarno zadržati u običajima zajednice, pogledu na svijet ili jeziku.
Da nam padne rosna Kiša usmjerava se pitanjima jesu li ples i običaji sadržani u folklornim obrascima, a tradirani iz poljodjelskih rituala i slavenske mitologije, proizašli iz sakralnoga ili društvenoga momenta, kako sakralno uvjetuje društveno, i obrnuto, kako se odnositi prema nasljeđu kad i u ruralnim sredinama izostaju okupljanja kojima su se zajednice simboličnom gestom običajna ponavljanja obraćale Prirodi, oslanjajući se na njezinu mudrost cikličkoga uravnoteživanja."
Iz teksta Ivane Slunjski
Autorska ideja/koreografija: Mia Štark
Dramaturgija: Robin Mikulić
Izvedba: Ivana Bojanić, Anna Javoran, Valentina Miloš
Kostim/Scena: Teuta Gatolin
Glazba: Elena Štrok
Vizualni dizajn: Damir Bralić / Mia Štark
Produkcija: UPPU PULS, Domino i Pogon
