Glembajevi, još jedna legenda
Projekt "Glembajevi, još jedna Legenda" nastaje kao finalni rezultat dugogodišnjeg zanimanja redatelja Branka Brezovca za dramu "Gospoda Glembajevi" Miroslava Krleže, koju je do sada postavio tri puta, i to u Rijeci, Zagrebu i Prilepu.
Na prvi pogled, pogotovo u svom središnjem dijelu, a i finalu, drami se može pripisati dojam prisnosti, komorne koncentracije, psihološke nijanse, pa, prema uobičajenoj akademskoj klasifikaciji, ona je remek-djelo Krležine kvalitativne faze, koja zaboravlja metodološku i etiološku razbarušenost mladenačke kvantitativne faze, a koja je svoj sublimat sondirala u sedam drama i dramoleta okupljenima pod nazivom Legende.
Brezovec, uranjajući u svoj redateljski rad, sumnja u autoritarnost takove podjele. Za njega, Krležine drame, istina, odlikuje poigravanje s moralnim modalitetima (živjeti opreke, rilkeovski živjeti pitanja), ali i hermeneutička besprijekornost mutnoga u nama. Za osmozu tih dvaju polova kroz sveukupnu Krležinu dramatiku ima dovoljno aktantskih uključivosti.
Glembajevi su tako dramski kontinuitet vrteški: radnja prividno napreduje, a zapravo se vraća ili stoji na mjestu (Leone želi produbiti svijest o svojoj poziciji, a zapravo shvaća da mu je ona oduvijek znana). Tu se struktura Glembajevih naslanja, recimo, na dramu-legendu Kristofor Kolumbo.
Drama se otvara i u smjeru one Lasićeve nedefinirane definiranosti: ključne motivacijske poluge iskazuju se tijekom drame kao nepouzdane, nedefinirane (preljub Leoneove majke, razlog Alisine smrti). Veza Glembajevih i Michelangela Buonarrotija, te Salome.
Pa tako, na tragu negacije bipolarnosti Krležina dramskog opusa nastaje i predstava Glembajevi, još jedna Legenda. Ona ima karakter scenskog eseja, ali je fikcijski osigurana i natruhama narativa drame: svijet glembajevskih predaka koji u svom moralnom ishodu ne mogu umrijeti, pa perzistiraju u svojoj bezvremenoj esenciji, paralelan je i ravnopravan sa svijetom živih.
Producent predstave je NT Vojdan Čerenodrinski iz Prilepa (u ovom trenutku zasigurno najbolji makedonski teatar, s međunarodnom reputacijom i pregrštom festivalskih nagrada).
Ansambl čine 8 stalno zaposlenih profesionalnih prilepskih glumaca i 5 zagrebačkih glumaca, Eurokazovih suradnika, pretežito slobodnih umjetnika.
Ispreplitanje živih likova i njihovih aveti, u radikalno paralelnom mizanscenu i dekoru krenut će prema osvještavanju onih ingenioznih pukotina, koje, po Ubersfeldovoj, odlikuju svaku veliku dramu, a čiju nelogičnost pisac suvereno prikriva abdukcijom ritma i očišta.
Tim ispreplitanjem trebala bi zabljesnuti mogućnost mutnih odnosa likova koje Krležina drama ne dohvaća, ali ih milostivo nudi na uviđaj.
Tako će ova predstava-esej, recimo, dotaknuti mogućnost odnosa: Glembay – Angelika (Angelika kao figura Spasa i za starog Glembaja), Leone – Silberbrandt (njihov ljubavnički nagovještaj, pa time i oslabljenost erotskog kontakta barunice i Silberbrandta), odnos Olivera s barunicom i Glembajem (potpuno neelaboriran dramom).
Glembajevi, još jedna Legenda izbacuje tako Krležinu dramu iz obzora motivacijske ibsenovštine i približava je strinbergovskoj privatnoj simbolici Puta u Damask.
Dramaturška operacija s vrlo malo troška i agresije, tek zahvaljujući superiornoj dobrohotnosti te velike drame.
Za Brezovca Glembajevi nisu drama kritike, a predstava aktualizacija mitskog licemjerja tajkunizacije.
Glembajevi su drama o Spasu, o cijeni njegove temporalnosti (Spas: kada?), o cijeni utjehe njegove beskonačne spacijalnosti (Spas: gdje i kome?).