Glembajevi, još jedna legenda

Glembajevi, još jedna legenda

Projekt "Glembajevi, još jedna Legenda" nastaje kao finalni rezultat dugogodišnjeg zanimanja redatelja Branka Brezovca za dramu "Gospoda Glembajevi" Miroslava Krleže, koju je do sada postavio tri puta, i to u Rijeci, Zagrebu i Prilepu.

Na prvi pogled, pogotovo u svom središnjem dijelu, a i finalu, drami se može pripisati dojam prisnosti, komorne koncentracije, psihološke nijanse, pa, prema uobičajenoj akademskoj klasifikaciji, ona je remek-djelo Krležine kvalitativne faze, koja zaboravlja metodološku i etiološku razbarušenost mladenačke kvantitativne faze, a koja je svoj sublimat sondirala u sedam drama i dramoleta okupljenima pod nazivom Legende.

Brezovec, uranjajući u svoj redateljski rad, sumnja u autoritarnost takove podjele. Za njega, Krležine drame, istina, odlikuje poigravanje s moralnim modalitetima (živjeti opreke, rilkeovski živjeti pitanja), ali i hermeneutička besprijekornost mutnoga u nama. Za osmozu tih dvaju polova kroz sveukupnu Krležinu dramatiku ima dovoljno aktantskih uključivosti.

Glembajevi su tako dramski kontinuitet vrteški: radnja prividno napreduje, a zapravo se vraća ili stoji na mjestu (Leone želi produbiti svijest o svojoj poziciji, a zapravo shvaća da mu je ona oduvijek znana). Tu se struktura Glembajevih naslanja, recimo, na dramu-legendu Kristofor Kolumbo.

Drama se otvara i u smjeru one Lasićeve nedefinirane definiranosti: ključne motivacijske poluge iskazuju se tijekom drame kao nepouzdane, nedefinirane (preljub Leoneove majke, razlog Alisine smrti). Veza Glembajevih i Michelangela Buonarrotija, te Salome.

Pa tako, na tragu negacije bipolarnosti Krležina dramskog opusa nastaje i predstava Glembajevi, još jedna Legenda. Ona ima karakter scenskog eseja, ali je fikcijski osigurana i natruhama narativa drame: svijet glembajevskih predaka koji u svom moralnom ishodu ne mogu umrijeti, pa perzistiraju u svojoj bezvremenoj esenciji, paralelan je i ravnopravan sa svijetom živih.

Producent predstave je NT Vojdan Čerenodrinski iz Prilepa (u ovom trenutku zasigurno najbolji makedonski teatar, s međunarodnom reputacijom i pregrštom festivalskih nagrada).

Ansambl čine 8 stalno zaposlenih profesionalnih prilepskih glumaca i 5 zagrebačkih glumaca, Eurokazovih suradnika, pretežito slobodnih umjetnika.

Ispreplitanje živih likova i njihovih aveti, u radikalno paralelnom mizanscenu i dekoru krenut će prema osvještavanju onih ingenioznih pukotina, koje, po Ubersfeldovoj, odlikuju svaku veliku dramu, a čiju nelogičnost pisac suvereno prikriva abdukcijom ritma i očišta.

Tim ispreplitanjem trebala bi zabljesnuti mogućnost mutnih odnosa likova koje Krležina drama ne dohvaća, ali ih milostivo nudi na uviđaj.

Tako će ova predstava-esej, recimo, dotaknuti mogućnost odnosa: Glembay – Angelika (Angelika kao figura Spasa i za starog Glembaja), Leone – Silberbrandt (njihov ljubavnički nagovještaj, pa time i oslabljenost erotskog kontakta barunice i Silberbrandta), odnos Olivera s barunicom i Glembajem (potpuno neelaboriran dramom).

Glembajevi, još jedna Legenda izbacuje tako Krležinu dramu iz obzora motivacijske ibsenovštine i približava je strinbergovskoj privatnoj simbolici Puta u Damask.

Dramaturška operacija s vrlo malo troška i agresije, tek zahvaljujući superiornoj dobrohotnosti te velike drame.

Za Brezovca Glembajevi nisu drama kritike, a predstava aktualizacija mitskog licemjerja tajkunizacije.

Glembajevi su drama o Spasu, o cijeni njegove temporalnosti (Spas: kada?), o cijeni utjehe njegove beskonačne spacijalnosti (Spas: gdje i kome?).