Pogon Jedinstvo: od tvornice za tvornice do pogona za kulturu

23. 12. 2025.

Iako su zgrada na adresi Trnjanska struga 34, u kojoj stanuju Kuća ekstremnog muzičkog kazališta DB Indoša, klub Močvara i Pogon Jedinstvo, te cjelokupna gradska četvrt Trnje od samog početka nastajanja imali trnovit razvojni put, njihovi stalni i povremeni stanovnici, građani, umjetnici, kulturni radnici i publika još uvijek ulažu velik trud da dosegnu zvijezde. Kao kmetsko selo s kućercima u 16. stoljeću, Trnje se razvilo u prigradsko radničko naselje koje se postupno, ali uvijek samo djelomično urbaniziralo, pa dan-danas kao središnji gradski prostor neostvarenog potencijala čeka razrješenje svoje urbanističke zavrzlame. Kao što prošlost i budućnost Trnja karakteriziraju neuređenost i neizvjesnost, tako je i povijest navedene industrijske zgrade u kojoj je nekad bio smješten pogon bivše tvornice Jedinstvo, a prethodno Institut za procesnu tehniku, zbog manjka arhivske i druge građe, obilježena nejasnoćama i nepoznanicama.

Trnje – od prapovijesnog naselja i pograničnog sela do radničke periferije grada Zagreba

Naseljavanje današnjeg područja Trnja može se pratiti još od prapovijesti, a njegov kontinuirani razvoj kroz antiku, srednji i novi vijek odvijao se unutar gotovo pa današnjih okvira tog zagrebačkog kvarta; jugozapadno od raskrižja današnje Ulice grada Vukovara i Avenije Marina Držića i usporedno s rijekom Savom. Područje prvi put spomenuto pod imenom Trnje u Zlatnoj buli kralja Bele IV. 1242. bilo je naselje gradskih kmetova sve do njegovog ukidanja sredinom 19. stoljeća, a zajedno s cjelokupnim poljoprivrednim trnjanskim područjem, šumarcima i brojnim savskim rukavcima ucrtano je bilo na planu šireg teritorija Gradeca iz 1766. godine. Ujedinjenjem povijesno neovisnih zagrebačkih naselja Trnje se 1850. službeno pripojilo gradu Zagrebu čime je započeo njegov razvoj kao gradske periferije, dok su radionice za izradu vojničkih kapa i lakirane kože nagovijestile skoru intenzivnu industrijalizaciju. Izgradnjom željeznice i Glavnog željezničkog kolodvora 1865., Trnje je fizički izolirano od središta grada, dok je Prvom osnovom za rasprostranjenje i poljepšanje grada Zagreba započela njegova urbanizacija. Taj tijek fragmentarne urbanizacije čini nesretan niz idejnih te djelomično izvedenih regulacijskih natječaja i planova sve do početka 21. stoljeća koji su Trnje ostavili građevinski neurednim.

Na prijelazu 19. u 20. stoljeće na Trnju se naglo povećao broj tvornica poput Paromlina, Tvornice željezničkih vozila Gredelj, Tvornice papira, Gradske tekstilne tvornice Vilim Reiner, Gradske plinare Zagreb itd., a posljedično je rastao i broj stanovnika. Trnje je tako postalo radničko naselje čiji su prostor između tvornica i drugih industrijskih pogona popunjavale obrtničke radionice, pokoja gostionica i mala trgovina te “tipski” stambeni objekti – neplanski i ilegalno građeni kućerci. Sastavljene od građevinskog otpada, te male prizemnice i jednokatnice bez struje i tekuće vode nisu pratile urbanističko-arhitektonske, komunalne ni stambene standarde Donjeg grada. Većina stanara koja je ondje živjela tijekom prošlog stoljeća, uz sve teškoće, trnjanskog se života ipak prisjeća kao jednostavnog i radosnog, ispunjenog druženjem u kvartovskim voćnjacima, igranjem lovice na livadama i kupanjem na savskim rukavcima.

Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata bilo je obilježeno još većim siromaštvom, a zbog izostanka potrebnih urbanističkih planova, u Trnju se nastavila tolerirati divlja gradnja. Ipak, tijekom druge polovice 20. stoljeća niknule su i brojne reprezentativne građevine, primjerice Kockica (nekadašnji Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske, a današnje Ministarstvo na Prisavlju), Vjesnikov neboder, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, Dom Hrvatske radiotelevizije te Nacionalna i sveučilišna knjižnica i dr. Unatoč brojnim, (pre)ambicioznim razvojnim planovima i pojedinim impresivnim ostvarenjima, uređenje šireg područja Trnja opetovano je izostalo sve do danas.

Sava kao prostor svakodnevice i industrije: trnjansko kupalište i Institut za procesnu tehniku

Područje oko rijeke Save, a posebno njena trnjanska, sjeverna obala, bila su živahna mjesta od samog početka naseljavanja tog područja, čak i više nego što su to danas. Prije nego što je njen tok zadobio svoj današnji prepoznatljiv luk od Podsuseda do Jakuševca, Sava je bila izrazito razvedena rijeka s promjenjivim koritom te mnogobrojnim rukavcima, otocima i prudovima, a zbog konstantnih je poplava bila izrazito nesigurno područje za trajno naseljavanje. Iako je regulacija toka krenula ranije, izgradnja nasipa od 1920-ih godina zbog premalih je ulaganja tekla sporo i neučinkovito zbog čega su se poplave nastavile. Kulminacija je bila najveća poplava 1964. što je potaknulo konačnu izgradnju učinkovitog sustava obrane šireg područja Zagreba. Unatoč tome, Sava je stanovnicima Trnja, ali i šire, bila od svakodnevne koristi; na njoj su se napajale i rashlađivale guske i stoka, foringaši skupljali šljunak za prodaju, djeca su zimi klizala na zaleđenim barama koje je iza sebe ostavljalo povlačenje vodostaja, a ljeti učila plivati u njenim odljevcima.

Na Savi je postojalo nekoliko kupališta, a najranije, Huttererovo iz 1865., nalazilo se u produžetku tadašnje Trnjanske ulice, približnom mjestu na kojem se danas nalazi Pogon Jedinstvo. Franjo Hutterer otvorio je 1883. još jedno, veće i modernije kupalište, kasnije preimenovano u Gospodarićevo, koje se zbog čestih poplava više puta premještalo na području oko željezničkog i Savskog mosta. Osim navedenih, na lijevoj je obali Save postojalo još i Vojničko kupalište otvoreno 1880. godine i Gradsko kupalište iz 1921. Trnjanska obala Save korištena je kao najpopularnije kupalište i nakon Drugog svjetskog rata; potez od današnjeg Pogona Jedinstvo prema istoku nije bilo uređeno poput Gospodarićevog ili drugih kupališta, ali je zbog mirne i plitke vode bio najprikladniji za kupanje djece i brojnih neplivača. Osim toga, stotinjak metara istočno od današnjeg Mosta slobode i sve do njegove izgradnje 1959. prema projektu ing. Krunoslava Tonkovića, Trnje je s južnom obalom Save povezivala Trnjanska skela prevozeći seljake, kola i konje u polja, ali i na izlete, npr. “kod Babićke” (gostionu Babić) na pivo, gemišt i perece.

Trnjansko kupalište uz nekadašnji Ribarski put upisano je na različitim nacrtima grada Zagreba sve do kraja 1930-ih godina. Na kasnijim nacrtima iz 1940-ih i 1950-ih, na istom je mjestu i dalje naznačen objekt, ali bez naziva. Na temelju do sada pronađenih izvora ne može se stoga sa sigurnošću utvrditi u kojem se točno trenutku kupalište uklanja ili se taj isti njegov objekt prenamjenjuje. Naime, na planovima i zračnim snimkama iz 1950-ih jasno je vidljiv izduženi volumen s nizom pomoćnih objekata i dva velika cilindrična spremnika, a po hrpama građevinskog materijala koji se nalaze uz taj kompleks sugeriraju da se koristio za potrebe gradilišta Mosta slobode.

Jedini spomen tog “nezavršenog objekta za vodospremu i strojarnicu” nalazimo u građevinskoj dokumentaciji za adaptaciju u Institut za procesnu tehniku iz 1965. koja je po projektu arhitekta Božidara Kolonića završena krajem 1966. Institut je kao istraživačko-proizvodnu ustanovu za stručno konstruiranje, projektiranje i stavljanje u pogon različitih uređaja za proizvodne procese, osnovao veliki koncern industrijskih radnih organizacija - zagrebačke tvornice Jedinstvo, Tvornica parnih kotlova i Ventilator, Institute za automatizaciju i naftu, slavonskobrodska tvornica Đuro Đaković i švedska tvornica Alfa-Laval.

Povod njegovom osnivanju bile su potreba i želja za unapređenjem rada kemijske, prehrambene, metalurgijske, kožarske, tekstilne, gumarske, celulozne i drugih grana industrije kako bi se dostigle ili čak prestigle razine proizvodnje u inozemstvu te stvaranja preduvjeta za konkurentni izvoz. Niz proizvoda i njihovih tehnologija koji su razvijeni u Institutu uključivao je, između ostalog, centrifugalne isparivače, monopumpe s patentiranim rotorima, lamelarne izmjenjivače topline, razvoj hiper-koncentrata rajčice te tehnologiju izrade i pakiranja delikatesnih salata.

S obzirom na to da među deset do petnaest radnika Instituta nije bilo doktora znanosti, Institut se u nekom trenutku preimenovao u Industriju za procesnu tehniku, a navodno je djelovao i pod nazivom Istraživačko-razvojni centar (IRC). Pošto je tvornica Jedinstvo naručivala čak 70% do 80% proizvodnje Instituta, a donesen je i Zakon o udruženom radu, Institut se 1977. pridružuje tvornici, odnosno SOUR Jedinstvu [Složena organizacija udruženog rada] – tvornici procesne opreme za prehrambenu i kemijsku industriju te postaje OOUR Izrada pumpi [Osnovna organizacija udruženog rada]. Jedinstvo je bilo državno poduzeće osnovano 1947. godine nakon nacionalizacije obrtničke radionice Miloša Zagorca, istovremeno započevši izgradnju svog industrijskog kompleksa na Jankomiru, a kasnije i pripadajućeg radničkog naselja u Gajnicama. U izgradnji su pomagale i omladinske brigade zbog čega je službeni naziv do 1960-ih bio Omladinska tvornica Jedinstvo (OTJ), a kolokvijalno se i danas često naziva “tvornicom za tvornice”.

U kolikoj se mjeri i na koji točno način zgrada u Trnju nakon asimilacije s Jedinstvom nastavila koristiti nije u potpunosti jasno; potencijalno je funkcionirala kao izdvojeni industrijski pogon o kojemu u pronađenim izvorima nema puno podataka, osim informacije da je proizvodio široki asortiman volumetrijskih i kinetičkih pumpi i pumpnih agregata kojima su se opskrbljivale linije i druga oprema iz proizvodnog procesa Jedinstva. Postoji mogućnost da je korištena isključivo kao skladište, a pojedini bivši radnici navode da je cijeli trnjanski pogon preseljen u Jankomir što je zgradu ostavilo potpuno praznom i zaboravljenom.

Tvornica Jedinstvo do 1980-ih je s početnih 90 radnika narasla na visokih 2500, no nakon raspada SSSR-a koji je bio jedan od njihovih najvećih kupaca te pretvorbe u dioničko društvo i privatizacije vlasništva tijekom 1990-ih, Jedinstvo je dočekala ista sudbina kao i gotovo sve druge tvornice u Zagrebu – stečaj. U ostacima proizvodnog pogona 2005. godine pokrenuto je poduzeće Jedinstvo – Novo d.o.o. za proizvodnju strojeva za industriju hrane, pića i duhana čijih ga desetak radnika još i danas održava.

U trenutku useljenja kulturno-umjetničkih kolektiva krajem 1990-ih, u glavnoj tehničkoj hali jesu bili nađeni strojevi, no njihova točna namjena i vlasništvo nisu poznati. Činjenica da u dokumentima povijesti urbanističkog planiranja Trnja nisu sačuvana ili nisu ni postojala objašnjenja o izgradnji izvornog kompleksa i kasnijem osnivanju Instituta, jer Trnje u službenim gradskim planovima iz prvih par desetljeća 20. stoljeća skoro pa uopće nije sagledavano kao cjelina, ne pomaže u pokušaju saznanja.

Kako je tvornica za tvornice postala pogon za kulturu

Zadržavanje malog kompleksa, omogućeno građevinskom dozvolom kojom je Sekretarijat za građevinarstvo i komunalne poslove Skupštine grada Zagreba 1965. odobrio adaptaciju objekta za vodospremu i strojarnicu u Institut za procesnu tehniku, bilo je neobično s obzirom na izrazito ambiciozne planove predviđene Idejnim urbanističkim rješenjem Trnja iz tog vremena. Izvorni projekt Instituta obuhvaćao je veliku montažnu halu sa strojarskim postrojenjem kao njegovu okosnicu, danas veliku dvoranu Pogona opisivanu kao najljepši black box.

Na zapadnoj strani hale nalazio se konstrukcioni biro, danas dio Parainstituta Indoš, na istoku buffet, sanitarije te ured direktora i tajništvo, a u današnjoj maloj dvorani Pogona na prvoj etaži smješten je bio procesni laboratorij ili tehnički odjel u kojemu su se izrađivali nacrti i druga dokumentacija. Osim velikih prozora u skoro pa punoj visini istočnog zida koji gleda prema vanjskom okolišu, zapadni je, danas zazidani zid također bio ostakljen, omogućavajući pogled na glavnu tehničku halu.

Prostori današnjeg kluba Močvara na južnoj strani objekta nekad su možda služili kao kemijski laboratorij, administrativni uredi i/ili biblioteka. Zgrada Pogona sadrži još neuobičajene temelje, duboki podrum koji se punio vodom za svakog višeg vodostaja Save. Kako bi spriječili plavljenje cijelog postrojenja, radnici su u podrumu postavili pumpe na probušene rupe kako bi se omogućilo otjecanje nakupljene vode – sustav koji nije sasvim efikasan s obzirom da se Pogon zadnji puta poplavio nedaleke 2019. godine.

Tijekom prvih nekoliko godina rada, Institutu se pristupalo dvama mostićima preko tada još nenadsvođenog potoka Kuniščaka i neuređenog poljskog puta koji se odvajao od ulice IV. Prudi. Današnji asfaltirani parking i cesta Trnjanskog nasipa koja je zamijenila nekadašnji Ribarski put nastali su godinama kasnije. Nakon prenamjene Instituta u pogon tvornice Jedinstvo navedeni prostori nisu svi zadržali svoje izvorne funkcije, no detalji njihove nove svrhe nisu poznati.

Nakon useljenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske u pogone Jedinstva 1995., izuzev Jedinstva - Novog, dio njegovog zemljišta, nekretnina i opreme prenesen je na državu, dio prodan, a dio je pripao vjerovnicima. Bivši Institut za procesnu opremu, odnosno tvorničku halu na Trnju od Jedinstva d.d. kupio je grad Zagreb 1997. godine dajući ga na upravljanje Uredu za kulturu.

Od ambicioznih planova za suvremeno uređenje pojedinih dvorana za glazbene, kazališne i plesne izvedbe, diska u podrumu, ureda za svaki kolektiv koji bi ondje djelovao, te restorana kojim bi se cijeli projekt financirao, a koji su se još 1998. tako entuzijastično najavljivali, glavna velika i mala dvorana Pogona na katu te južna dvorana Močvare u funkciji su u najvećoj mjeri zaslužujući naporima različitih aktera koji su ga tijekom godina nastanjivali; kazališna družina KUFER, Parainstitut Indoš Damira Bartola Indoša, Ured za kulturu (URK) s klubom Močvara, Attack! te Privremeni ilegalni centar za nezavisnu kulturu i mlade koji otvara Savez za centar za nezavisnu kulturu i mlade.

Nakon desetljeća birokratskih i političkih natezanja s gradskim upravama, privremenih gašenja, brojnih akcija pa i prostornih intervencija, 2008. se godine konačno postigao dogovor prema kojemu Grad Zagreb i Savez za centar za nezavisnu kulturu i mlade, današnja Operacija grad, kao ravnopravni partneri osnivaju Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, jedini primjer takvog hibridnog upravljanja u Hrvatskoj kroz civilno-javno partnerstvo. Zahvaljujući tome, u južnoj dvorani Pogona Jedinstvo danas djeluje klub Močvara pod vodstvom URK-a, u bivšoj alatnici radni je prostor Kuće ekstremnog muzičkog kazališta DB Indoša, a velikom i malom dvoranom upravlja Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade.

Zbog svoje prvotne industrijske namjene, zgrada nosi određene prednosti i mane; veličina, visina tehničke specifičnosti prostora velike dvorane te njegova prilagodljivost različitim produkcijskim potrebama, kao i posjedovanje vlastite trafostanice koja ga opskrbljuje strujom, omogućavaju realizaciju tehnički zahtjevnijih programa, dok svjetlina i intimnost manje dvorane pružaju uvjete za druge vrste sadržaja poput proba i radionica. S druge strane, ista ta industrijska obilježja, zatim posljedice višegodišnje napuštenosti zgrade, vlage i višekratnih plavljenja uzrokovanih blizinom rijeke, te nemogućnost značajnijeg unapređenja prostora bez cjelovite rekonstrukcije sprječavaju preobrazbu Pogona u potpuno prilagođeni višenamjenski kulturni centar. Doduše, kombinacija raznolikosti njegovih unutarnjih prostora, veličine vanjskog dvorišta, blizina nasipa i rijeke, te princip funkcioniranja kao platforme otvorene za sve ideje iz polja suvremene umjetnosti i drugih društvenih aktivnosti uspijeva ispuniti širok spektar prostornih potreba kulture i sadržajnih potreba mladih.

Jučer – danas – sutra?

Prema najnovijem Generalnom urbanističkom planu grada Zagreba (GUP) iz 2025. godine, područje na kojemu se nalazi Pogon Jedinstvo označen je kao prostor mješovite namjene. U njemu su stoga dozvoljene kulturne djelatnosti, javni i društveni sadržaji, kreativne i uslužne djelatnosti, te, u nekim dijelovima, poslovni sadržaji, dok su teška industrija, nova čista proizvodnja i logističko-skladišne funkcije velikog obujma nepoželjne. Pogon Jedinstvo u potpunosti je kompatibilan s tom namjenom, dapače  kulturna i društvena funkcija jedna je od ciljano poželjnih u zoni Trnja. Južna strana lokacije Pogona graniči sa zaštitnim pojasom rijeke Save u kojemu nije dozvoljena nova gradnja; dozvoljene su samo infrastrukturne i krajobrazne intervencije, a prostor je dodatno strogo reguliran posebnim propisima. Navedeno ne ukida funkciju Pogona, već samo ograničava eventualna širenja prema rijeci, naglašavajući javni i otvoreni karakter obalnog prostora. Iako je ovo trnjansko područje mješovite namjene obuhvaćeno još nesastavljenim Urbanističkim planom uređenja (UPU) “Poteza uz Savu – južno od ulice Prisavlje”, novi GUP konačno omogućava pokretanje obnove zgrade, pa čak i određenu nadogradnju u definiranoj maksimalnoj kvadraturi, što je prethodnim izmjenama GUP-a bilo onemogućeno.

Unatoč dugogodišnjim čekanjima i drugim konstantnim naporima, Pogon nastavlja stoljetnu društvenu ulogu svoje lokacije. Kao neformalno, a povremeno i formalno najdraže kupalište trnjanskih stanovnika, ali i životinja, kao Institut za procesnu tehniku i potom pogon tvornice Jedinstvo koji su predstavljali ne samo radno mjesto i izvor zarade nego i zajednicu, pa čak i drugi dom: “Upravo vezanost ljudi uz JEDINSTVO, jedinstvenost kolektiva umnogome je doprinijela proizvodnom ugledu i ukupnoj bilansi uspjeha tvornice. (...) S tvornicom stasali su i razvili se novi društveno-ekonomski odnosi, samoupravljačka etika i nova kvaliteta međuljudskih odnosa u procesu odlučivanja o proizvodnji, raspodjeli i potrošnji novostvorene vrijednosti” (Čolaković, 1986.).

Pogon Jedinstvo nastavlja i društveno-kulturnu povijest cijelog Trnja u čijim su se kinima, kazalištima, mjesnim odborima, kulturno-umjetničkim i prosvjetnim društvima itd., tijekom cijelog 20. stoljeća proizvodili kultura i umjetnost.

Što sve Pogon danas postiže svojom arhitekturom i načinom djelovanja, dobro opisuju riječi Hrvoja Spudića, člana filmskog laboratorija Klubvizija koji je 2023. godine u Pogonu održao projekt Klubvizija: otvoreni laboratorij: “Program smo odlučili ostvariti u Pogonu upravo zbog arhitektonskih specifičnosti prostora. Osnovna želja nam je bila napraviti ‘najveću tamnu komoru na svijetu”, što u svojoj osnovi velika dvorana Pogona već i jest. (...) Tehničke neobičnosti (mokri čvor za laboratorij, analogne i digitalne kino projekcije, itd.) bile su prihvaćene kao izazov tehničkoj sekciji, a vjerujem da bi u bilo kojem drugom zagrebačkom prostoru bile razlog za odbijanje programa. Program koji smo realizirali u Pogonu Jedinstvo privukao je širu publiku nego što smo očekivali, što nam je pomoglo proširiti krugove djelovanja i pronaći nove suradnike_ice s kojima danas radimo na novim programima” (Dmitrović Krištofić, 2024.)