Intervju: Ivan Hromatko – mobbing je vrlo prisutan u svim područjima ljudskog rada
U Pogonu upravo traje druga radionica dramsko-akcijskog istraživanja socijalne stigme i mobbinga kroz teatar i pokret, čije ćemo rezultate moći vidjeti na izvedbi i diskusiji zakazanima za subotu, 30. rujna u 20h.
O djelovanju udruge, istraživanjima i opažanjima pričali smo s Ivanom Hromatkom, osnivačem Udruge za prevenciju stigmatizacije i edukaciju teatrom – UPSET.
Cijela produkcija/istraživanje programski je dio Pogonatora – inkubatora suvremenog plesa i kazališta.
Koliko dugo se bavite dramsko-akcijskim istraživanjem socijalne stigme i mobbinga kroz teatar i pokret i kako ste se upoznali s metodom?
Udruga djeluje od 2008. godine i od tada razvijamo naš model rada. Dramsko-akcijski model je inovativni istraživački model razvijen tijekom mog poslijediplomskog studija te je i objavljen 2016. godine u disertaciji „Teatar kao prostor akcijskog istraživanja stigmatizacije“. Temelji se na teorijama socijalne konstrukcije zbilje P.L. Bergera i Thomasa Luckmanna, te definiciji stigmatizacije i dramatuškoj perspektivi Ervinga Goffmana, a procesno se naslanja na simbolički teatar i faze modernog (kazališnog) obreda prijelaza Victora Turnera, te koracima akcijskog istraživanja koje je razvio Kurt Lewine.
U tijeku je druga dramsko-akcijska radionica u sklopu Pogonovog programskog inkubatora – Pogonatora. Kakva su prva opažanja u odnosu na prošlogodišnju radionicu kada je, primjerice, među prijavljenima bilo više žena i zaposlenih osoba srednjih godina?
Općenito na našim aktivnostima više sudjeluju žene, bez obzira na temu. Stoga ne čudi da je i ove godine gotovo potpuna prevlast žena na radionici. Teško je reći definitivne razloge za takvo stanje, ali generalno se može razmisliti o činjenici da mobbing nosi sa sobom stigmu „slabosti“ koja se društvu drugačije „nosi“ ili vezuje za žene i muškarce.
U pripremnom razdoblju pred radionicu, provodili ste i anketno istraživanje. Da li su ljudi aktivniji, otvoreniji u istupima o mobbingu?
Istraživanje je pokazalo da je mobbing svakako prisutan i značajan problem u Hrvatskoj. No, istraživanje provodimo s ograničenim sredstvima i na prigodnom uzorku pa je nemoguće generalizirati na osnovu rezultata istraživanja. S obzirom na broj poslanih poziva i promocije u medijima, očito je da je interes za naše istraživanje postoji te da ispitinici rado opisuju iskustva mobbinga. Važno je naglasiti da se radi prvenstveno o odgovorima onih koji se smatraju „žrtvama“ mobbinga. Očekivano, zlostavljači nisu odgovorili na upitnik, a „promatrači“ su poslovično nezainteresirani sudjelovati dalje od promatranja. Drugim riječima, svi igraju svoje uloge.
S kim najviše surađujete u akcijama istraživanja socijalne stigme i mobbinga?
Surađujemo sa svima s kojima uspostavimo kvalitetnu komunikaciju, a to su prvenstveno javne ustanove u kulturi i organizacije civilnog društva – u Hrvatskoj i inozemstvu. S manje uspjeha pokušavamo ostvariti suradnju s javnim ustanovama u obrazovanju i privatnim poduzećima.
Koliko teatar i pokret pomažu u komunikaciji traume, stigme i ugnjetavanja i prevaladavanju nelagodnih osjećaja i situacija?
Grubo rečeno, teatar u dramsko-akcijskom istraživanju koristimo kao instrument kojim s jedne strane činimo razgovor o tabu temama prihvatljivijim i za javnost interesantnijim. Drugim riječima, znatno je lakše tabu teme poput mobbinga na radnom mjestu obraditi pod okriljem simboličkog teatra u kojem vladaju vrijednosti slobode od svakodnevnih uloga, slobode kritičke misli i intenzivne interakcije.
Svjesnom odlukom sudionika da „uđu“ u simbolički teatar, oni simbolički napuštaju svoje svakodnevne uloge i mogu slobodno istražiti teme i predložiti alternativna rješenja koja bi u svakodnevnom životu izazivalo veću ili manju negativnu reakciju okoline. Stoga koristimo teatar kako bi mete mobbinga lakše i kreativnije prikazale ovaj problem, osnažile se kroz to iskustvo suradnje i javnog nastupa, te kako bi naizgled „dosadne“ i „teške“, „ma-šta-se-ovi-žale“ teme obradili na način koji će privući pozornost okoline – javnim nastupom koji nije nužno tmuran i ozbiljan.
Obzirom da se intenzivno bavite problematikom, koja su vaša glavna opažanja o mobbingu u Hrvatskoj i eventualni prijedlozi za suzbijanje istog?
Mobbing je vrlo prisutan u svim područjima ljudskog rada. U privatnom i civilnom sektoru se javlja uslijed stresa, opće nesigurnosti i potplaćenosti, dok je u javnoj i državničkoj službi prisutan zbog čvrstih ugovora koji navode zlostavljače da mobbingom dobiju što žele (npr. da određena osoba da otkaz). Te razlike svakako ne opravdavaju nikoga i, prije nego što će biti moguće predložiti održivo i opće rješenje, svi bi se prvo trebali duboko zagledati u sebe i upitati se koja je naša uloga u tome svemu. Jesmo li zlostavljači, promatrači ili mete mobbinga. Upravo se time bavimo na našim radionicama. Smatramo da su takvi mali koraci potrebni ne bi li se destigmatizirali i osnažili oni koji su iskusili mobbing i ne bi li se potaknuo kakav-takav interes javnosti za ovu temu. Suzbijanje mobbinga je moguće kroz osvještavanje i sinergiju svih strana problema, a sve počinje time da – kao što su zaključili sudionici prošlogodišnje radionice – oni koji trpe mobbing osvijeste da oni nisu žrtve, nego mete mobbinga.
