Viktorija Šiaulytė, Pogonova rezidentica, o svom radu i boravku u Zagrebu

18. 10. 2021.

Viktorija Šiaulytė radi i živi u Berlinu. Aktivna je u polju suvremene umjetnosti, arhitekture i filma kao nezavisna kustosica i producentica. Zajedno s Martom Dauliute režirala je i koproducirala dokumentarni i istraživački projekt Good Life koji se bavi poduzetničkim duhom i načinom života usredotočenim na start-up poduhvate. Zajedno su bile rezidentice pri Arhivu Vilém Flusser u Berlinu i organizirale program How to Disrupt Yourself: Life in the Entrepreneurial Home na festivalu transmediale u Berlinu 2019. godine.

Surađivala je s Nomedom i Gediminasom Urbonas te spisateljicom Tracey Warr prilikom pisanja knjige Zooetics: Cross-disciplinary Approaches to Interspecies Ecology in Art, Science and Technology (2013–2018) koju su, između ostalih, predstavili na događanjima na MIT-u, Cambridgeu, Muzeju umjetnosti u Reykjavíku, Tehnološkom sveučilištu u Kaunasu te Centru za suvremenu umjetnost u Vilniusu.

Zajedno s Monikom Lipšoc, 2020. godine je inicirala Videograms, platformu za umjetničke pokretne slike iz koje je proizašao festival koji će se 2021. godine nastaviti realizirati kao serija projekcija, izložbi i drugih događanja.

Viktorija trenutno kurira Sensing Urban Matter, projekt fondacije Architektūros iz Vilniusa kao dio europske mreže Future Architecture Platform. Zajedno s Marinom Valle Noronha trenutno realizira seriju radionica (Adjustment to)Non.linear Timelines kao dio programa Whole Life Academy pri instituciji Haus der Kulturen der Welt u Berlinu.

Diplomirala je kritičko pisanje i kustoske prakse na studiju Konstfack u Stockholmu te povijest umjetnosti na Umjetničkoj akademiji u Vilniusu.

Viktorija boravi u Zagrebu na rezidenciji od listopada do prosinca 2021.godine, a s njom smo razgovarali o njezinom radu te prvim dojmovima boravka ovdje.

POGON: Aktivna si u polju suvremene umjetnosti, arhitekture i filma kao kustosica. Koje teme te u ovome trenutku najviše zaokupljaju, odnosno – koje teme su ti profesionalno najzanimljivije?

Viktorija: Rekla bih da me trenutno najviše zanima presjecište arhitekture i mrežnih sistema, a znatiželjna sam oko različitih umjetničkih formi koje se bave tom temom. Dok sam radila na filmu Good Life (kojeg sam režirala s Martom Dauliute) zainteresirala sam se za "logoritmizaciju" životnog prostora i načina na koji je taj proces uvijek bio povezan s korporativnim interesima koji prodiru sve dublje u svakodnevni život. Bavila sam se s povijesti responzivnog okruženja i pokušavala razjasniti sebi genealogiju ideje "pametne kuće" ili "inteligentnog" prostora. Također, inspirirao me pristup medijima znanstvenice Shannon Mattern koji je krajnje informativan u pokušaju promišljanja takvih prostora na način da nas usmjerava da razmišljamo onkraj uskih korporativnih definicija onoga što znači "pametni prostor". Mattern tvrdi kako su, na primjer, gradovi bili pametni od antičkih vremena – kroz upotrebu posebnih materijala i urbane organizacije omogućili su širenje informacija na brojne inovativne načine. Kroz projekt Sensing Urban Matter pokušala sam detaljnije razmotriti ta pitanja, a radove na tu temu predstavit će članovi Future Architecture Platform – arhitekti, umjetnici i dizajneri koji će demonstrirati i navigirati kroz različite načine na koje su materija i informacije međusobno povezani.

POGON: Kao što si spomenula, režirala si film Good Life, studiju slučaja o start-upu zajedničkog stanovanja koji omogućava stanarima da cijeli svoj život vode kao da je poduzetnički pothvat. Što te motiviralo da kreiraš ovakvu situaciju? Kako bi komentirala trenutni trend monetizacije brojnih aspekata života u svakodnevici?

Viktorija: Ideja je proizašla iz razgovora s kolegicom Martom Dauliute. U periodu nakon ekonomske krize 2008. godine (koji se u ovom trenutku čini tako dalekim) dijelile smo interes za fenomen poduzetničkog duha – kontradiktornu tvrdnju koja ohrabruje ideju bivanja vlastitim šefom i zaposlenikom istovremeno. Za nas freelancere u kulturi takav stav se činio, i još uvijek nam se čini, poprilično nedostižnim, ali htjele smo razgovarati s ljudima koji iskazuju optimizam prema poduzetništvu. Mislim da je promocija poduzetničkog duha stvorila preduvjete za ono što je danas postalo sasvim uobičajeno – "platformizacija" života. Tvrtke koje se temelje na ekonomiji dijeljenja (sharing economy) su trenutno na vrhu svjetske ljestvice po zaradi. Prodor takvog pristupa u ono što smo smatrali prostorom najveće privatnosti – dom – vidljiv je u trendu zajedničkih kućanstava, kao svojevrsni kolaž ideje biznisa ili start-up inkubatora te stanovanja.

Međutim, ono što smo saznale je da se veliki dio uspjeha tih poduzetničkih pothvata bazira na skrivenim troškovima, neplaćenom radu te ukidanju balansa između rada i života. S našim smo filmom htjele pozorno saslušati brojne ljude koji opravdavaju svoj odabir poduzetničkog stila života te postaviti pitanje: gdje treba povući crtu u tom pristupu.

Nisam ni ekonomistica niti politologinja pa sam stoga oprezna oko generalizacije o "monetizaciji brojnih aspekata svakodnevice". Recentne rasprave o "big tech" tvrtkama i knjige poput "The Age of Surveillance Capitalism" Shoshane Zuboff analiziraju velike tehnološke korporacije koje napadaju našu privatnost sve više i više (zbog monetizacije svakodnevice) demonstriraju ogromni politički problem za čije rješavanje gotovo da i nemamo smjernica...

POGON: Kako pristupaš svojoj kustoskoj praksi? Što bi istaknula da je najveći izazov danas u polju suvremene umjetnosti?

Viktorija: Rekla bih kako sam uvijek bila aktivna kao nezavisna kustosica, radila interdisciplinarno i u suradnji s drugim praktičarima i umjetnicima. Ono što me najviše motivira je korištenje ne tako konvencionalnih formata ili spajanje neočekivanih publika; da istinski koristim kulturu kao platformu za postavljanje pitanja znanstvenicima, političarima ili poduzetnicima koji ne bi nužno sudjelovali u događanjima ili radionicama iz polja suvremene umjetnosti i obratno.

Ne mogu generalizirati za cijelu kustosku praksu jer da mislim da praksi ima mnogo i sjajno je da one supostoje jedne s drugom. Osobno, kao goruće pitanje istaknula bih vrednovanje rada u kulturnom polju i izazov kako pronaći istinsku jednakost pri distribuciji resursa među svima koji doprinose približavanju kulture javnosti. Kao freelancerica, jako mi je teško ne prihvatiti uvjete koji neprestano doprinose samoeksploataciji. U tom smislu, zalažem se za sindikate za nezavisne kulturne radnike. Teme koje također smatram važnima su teme mobilnosti, razmjene, održivosti i klimatske krize, posebno nakon izvanrednog stanja uzrokovanog još uvijek aktualnom pandemijom.

POGON: Kako ti se za sada sviđa Zagreb? Koji su tvoji prvi dojmovi grada i rezidencije?

Viktorija: Zagreb je jako šarmantan i urbano tkivo grada se čini jako raznolikim, s mnogim različitim utjecajima. Mnogo sam hodala po gradu, posebno po Novom Zagrebu gdje sam smještena i impresionirana sam s vrlo živim prostorom Novog Zagreba koji je prilično različit od kvartova koje poznajem iz nekog svog okruženja. S obzirom na to da sam dugo godina živjela u Berlinu, volim mjesta izvan centara grada. Radujem se rezidenciji, a posebno dodatnom upoznavanju scene te povijesti zanimljivih eksperimenata na presjecištu umjetnosti i tehnologije koji su se desili ovdje tijekom 20. stoljeća.