Ida Loher: Željka - sjećanje i stalnost
Izložbu Ide Loher čini multimedijalna instalacija koji dokumentira dio osobne povijesti i nikad promijenjenih emocija.
Rad se bavi osobnošću prerano preminule prijateljice te emocijama koje je autorica razvila kroz taj odnos, a koje i danas obilježavaju njezin život. Osmišljen je kao niz priča koje se pričaju kroz različite medije – tekstove, crteže, animaciju i interaktivni video kako bi promatrač vlastitim sudjelovanjem upoznao njezinu aktericu.
Instalacija stvara prisan, prijateljski ambijent u koji su uključene i priče drugih protagonista intenzivnog perioda zajedničkog odrastanja i sazrijevanja.
Ida Loher rođena je u Zagrebu. Završila je Akademiju likovnih umjetnosti, gdje je sada i zaposlena. Njen rad obilježen je ispreplitanjem umjetničkog, pedagoškog i aktivističkog djelovanja, a umjetničko izražavanje istraživanjem različitih formi. Osnovala je kazalište za djecu i mlade Tigar teatar, 2004. godine s I. M. Bitangom i L. Vukelićem. Sudjelovala je u realizaciji 14 predstava, a za 10 je izradila scenografije i kostimografije. Istraživanje medija proširuje i umjetničkim izražavanjem kroz fotografiju, video i crteže, koje je izlagala na nekoliko samostalnih i više skupnih izložbi od kojih se ističu najrecentnije, samostalne: 2023. „Ženski svijet“, Likovna galerija gradskog muzeja Križevci (sa J.Bračun), 2021. „Ženske stvari“, Galerija Karas, HDLU, Zagreb (sa J.Bračun i M.Bosnar), 2020. „Pauza“, Galerija VN, Zagreb, 2017. Hodanje i (za)stajanje, Galerijski centar Varaždin. Kroz svoj rad često povezuje umjetničko djelovanje sa pedagoškim radom sudjelujući u projektima koji naglašavaju ulogu umjetnosti kao nositelja promjene u zajednici. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU).
U nastavku donosimo tekst povjesničarke umjetnosti Ivane Meštrov.
Djelovanje Ide Loher obilježeno je ispreplitanjem umjetničkog, pedagoškog i aktivističkog djelovanja, a umjetničko izražavanje istraživanjem različitih formi. Tako i ovom izložbom u Pogonu Jedinstvo, Ida Loher stvara jedan živi i dinamičan prostor nježnih medijskih odraza koristeći crtež, tekst, animacije, mikro-projekcije koje se gledaju 1 na 1. Paralelno ona uspostavlja i nježno gnijezdo, okvir za instalaciju koji javnu, naoko neutralnu i distanciranu galerijsku sferu pretače u područje dnevnog, toplog boravka; naznaku sigurnog prostora za razdiobu sjećanja.
Ovim umjetničkim postupcima pretočenim u izložbeni medij autorica posreduje načine kojima se prisjeća jedne važne i bliske joj osobe, koje više nema. Željka, njezina srednjoškolska prijateljica, otišla je iznenada u formativnim godinama kada se život tek trebao okrupniti. Mnogo je priča koje su ostale neispričane, susreta koji se nisu desili, ali i nadasve toplih, zajedničkih momenata rane mladosti koje autorica umjetničkim postupcima prkosno odupire zaboravu. Iako je vremenski protok zasigurno ublažio direktni proces tugovanja, kako Željka već godinama nije s nama, ona je zapravo s/u nama. Kod Ide, kao vizualne umjetnice, suočavanje sa odlaskom bliske osobe za sobom povlači ritualizirane društvene prakse oživljavanja u sjećanju koje mobiliziraju domene materijalnih objekata, vizualnih slika i pisanih tekstova. Jer, umjetnost je dobar ulaz, a oralna predaja, pisaća mašina i crtaći papir gnijezdo koje sve to drži na okupu.
Ida odlazi i korak dalje u samom procesu oživljavanja sjećanja na Željku, promećući ga iz isključivo intimnog i individualnog u ono kolektivno. Ono koje nas se svih dotiče. Obraća se tako Željkinim i svojim srednjoškolskim kolegama i kolegicama uz molbu da opišu pismenim putem neku situaciju koja uključuje Željku, upućuje na njihov odnos, njezin karakter, diversificira načine kako je se sjećaju. U izložbenom će predstavljanju ove mladenačke iskaze sada već zrelih ljudi, Loher pretvoriti u meke poeme i metafore o drugarstvu i nekom drugom, a opet našem vremenu. Pisaćom će mašinom autorica pretipkati odslane joj tekstove namjerno ostavljajući autentične pogreške koje su se zadesile u pismu njezine generacije te reinterpretirati opisano blagim, akvarelnim bojama i linijskim crtežima za dodatnu dijalošku postavku i životvorni element. Negdje se spominje kišni dan, negdje značajni razgovor pred školom u kojoj se održavala praksa, negdje tajni vikend bez roditeljskog znanja na vikendici, sve zajedno zaraženo klicom zaigrane mladenačke bezbrižnosti, ali i umirujuće mudrosti glavne protagonistice. Time autorica vraća puteve sjećanja natrag njihovim direktnim tvoriteljicama i korisnicima, kao i svima nama, koji nismo nužno vezani uz njihova sjećanja, ali posjedujemo ona svoja, jednakovrijedna, koje nam ovakvi podstreci mogu itekako otključati ukoliko se pokažemo dovoljno otvorenima.
Kroz uspostavu privremene zajednice onih koji se sjećaju Željke, Ida u glavnu ulogu stavlja metafore, temporalnost i društveni prostor. Tijekom vremena, pamćenje oblikujemo kao kulturni proces i društveno iskustvo što upravo čine i prakse ove simbolične izložbene pohrane i drugarstva u sjećanju razmatrajujući odnos između bliskih osoba i sjećanja, uzajamni angažman između osobe i svijeta, uvodeći ideju sjećanja kao skladišta dubokih slojeva iskustva, koja uključuju materijalne i utjelovljene dimenzije. Prema Walteru Benjaminu: 'istinsko sjećanje mora moći proizvesti sliku osobe koje se sjeća, na isti način kao što dobar arheološki izvještaj informira o slojevima iz kojih potječu njegovi nalazi,…’.
Na najosnovnijoj konceptualnoj razini, Idini postupci prisjećanja postaju oprostoreni stihovi, na način kako ga možda posreduju usmeni arhivi domorodačke povijesti koji prikazuju samo stvaranje zemlje i mora od strane sanjajućih totema (životinja) i raznih označitelja – drveća, vodotokova, kamenjara i stvorenja – uzduž njih. Stihovi pjesama sadrže priče o ljudima i vječnim duhovima koji ih nastanjuju. Budući da se melodijska varijacija koristi za opisivanje zemlje, pjesme – koje se također očituju u umjetničkim radovima– nadilaze sam jezik. I samo ako znaš pjesmu, moguće je kretati se dalje, u stalnosti, u mijenama.
