NOVAci: Trebam prostor(a)
Izložba "Trebam prostor(a)" kustosica Marte Agičić i Tine Petković rezultat je ovogodišnjeg izdanja NOVAka ostvarenog suradnjom WHW-a i Pogona.
Premda se izraz Trebam prostor(a) uglavnom veže uz potrebu za odmakom – od neke situacije, odnosa, osobe – iz njega se može iščitati i potreba za prostorom koji možemo nazvati vlastitim. Prostorom u kojemu možemo zastati i pronaći vrijeme za sebe, u kojemu možemo raditi i djelovati, proizvoditi nove kontekste i nove odnose. Prostor koji tražimo ne može biti samo fizički, niti ga se može gledati isključivo kao neutralnu pozornicu. Prostor nastaje kroz načine na koje ga koristimo, organiziramo, dijelimo i prisvajamo, ali i kroz rad koji je potreban da bi se zadržao i održavao.
Problematika nedostatka prostora aktualna je tema na lokalnoj kulturnoj sceni još od njezinih početaka u razdoblju postsocijalističke tranzicije. To je tema s kojom se njezini akteri, s različitim intenzitetom, bave još i danas. Kad govorimo o radnim i izlagačkim prostorima u kulturi, osim dostupnosti, važna su pitanja i tko tim prostorima upravlja, tko ih održava, tko ih može koristiti i pod kojim uvjetima. Osim što nas tema prostora zanima i na individualnoj razini, snažan poticaj za bavljenje tom temom dale su recentne okolnosti na lokalnoj, zagrebačkoj kulturno-umjetničkoj sceni. Stalna prebukiranost Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade, izlazak Galerije Miroslav Kraljević iz prostora u zgradi INA-e u Šubićevoj, kompleksno pitanje prenamjene prostora bivše Klaonice u Heinzelovoj, gubitak nekadašnje Galerije Nova u Teslinoj te još uvijek nefunkcionalni novi galerijski prostor kolektiva Što, kako & za koga / WHW u Draškovićevoj ulici, kao i generalni nedostatak fizičkih prostora koji bi ispunjavali potrebe cijele scene, dokazuju koliko su mogućnosti kulturne proizvodnje i njezini prostorni kapaciteti povezani s konkretnim društvenim i političkim uvjetima. No, izmještanja, preseljenja, zatvaranja, prenamjene i prostorne neizvjesnosti ne zadržavaju se isključivo na nesređenim pitanjima kulturne politike, već izravno utječu na kontinuitet rada, mogućnost okupljanja i stvaranje odnosa koji čine kulturnu scenu.
Izložba Trebam prostor(a) promatra prostor na nekoliko razina: kao konkretni, ali i apstraktni pojam, kao fizičko, ali i virtualno mjesto. Pritom adresira kronični problem njegovog nedostatka, problem radničkih prava i materijalnih uvjeta u kulturi te sposobnost prostora da gradi simboličke vrijednosti, kapital i status, kao i osobna iskustva. Izložba okuplja pet umjetnika/ica koji se nalaze u različitim fazama svog životnog i profesionalnog puta. Dok su neki od njih već afirmirani te moraju održavati svoje mjesto na kulturno-umjetničkoj sceni, drugi su na samom početku stvaranja svog prostora ili će u njega tek zakoračiti, a treći dolaze iz susjednog kulturnog konteksta obilježenog specifičnim okolnostima. Kroz dijalog prostornih i zvučnih instalacija u maloj dvorani Pogona Jedinstvo, autori/ce donose različite perspektive i iskustva postojanja i djelovanja unutar kulturno-umjetničke scene, kroz koje se provlači još jedna značajna i neodvojiva tema – shvaćanje umjetnosti kao rada.
Izložba se u Pogonu Jedinstvo otvara u petak, 4. prosinca 2026. u 20 sati. Otvorena je svaki dan do 12. prosinca, od 16 do 20 sati.
Sanda Črnelč u instalaciji Kut (2026.), produciranoj za ovu izložbu, istražuje odnose unutarnjeg i vanjskog, odnosno fizičke, emocionalne i kreativne prostore, kao i one koji nastaju između umjetnika, rada i promatrača. Za nju prostor nije samo fizička kategorija, nego i stanje, granica i mogućnost. Središnji motiv je kut kao prostorna i simbolička okosnica; on je istodobno zaklon i izloženost, granica i prijelaz, sigurnost i nelagoda. Pozicija promatrača, kao i prostora u kojem je rad izložen, nije neutralna; ona određuje kako se rad promatra i kako se njegovo značenje redefinira u njihovom suodnosu. I prostor i rad nastaju upravo u prijelazu između skrivenog i izloženog, zamišljenog i realiziranog.
Granicu javnog i intimnog prostora otvara i Kara Marušič u instalaciji BedSat I. (2026.), najnovijoj iteraciji svog projekta u kojemu istražuje uvjete umjetničkog rada. Dolazeći iz susjedne Slovenije, Marušič ovu izložbu nadograđuje dodatnim kontekstom kulturno-umjetničke proizvodnje koji obilježava snažan udar na nezavisnu kulturnu produkciju u obliku zaustavljanja projekata prethodne vlade te zamrzavanja i rezanja sredstava, nakon što je na izborima u ožujku ove godine vlast u Sloveniji preuzela desnica. U instalaciji prilagođenoj prostoru Pogona Jedinstvo, Marušič vlastiti krevet, mjesto odmora koje je ujedno i njezin radni prostor, izmješta iz realnosti svakodnevice i lansira ga kao satelit, referirajući se pritom na fiktivnu priču The Jupiter Residency iz knjige Poor Artists (The White Pube). Umjesto kao utočište za bijeg od nesigurnih uvjeta kulturnog sektora, Marušič svoj rad u krevetu istražuje kao kompromis između pasivnosti, odnosno odmora, i nastavka rada. Budući da umjetnik konstantno stvara u nestabilnom okviru „projektne temporalnosti“ (Artist at , Proximity of Art and Capitalism, Bojana Kunst, 2015.), njegov je rad uvijek usmjeren na svoj završetak u budućnosti. Stoga njezin rad postoji u vremenu koje je posuđeno od sadašnjosti, kao i u prostoru koji je posuđen od njezina privatnog.
Kristijan Popović pak u radu Čuvam se za ono što slijedi (2026.) tematizira granicu rada i ne-rada te mogućnost da se vrijeme i mjesto, koji nisu neposredno usmjereni na proizvodnju, shvate kao prostor vlastitog djelovanja. Polazište rada je umjetnikova planirana selidba u Dansku i zaposlenje kao noćni čuvar, što je tipičan scenarij ekonomske migracije s europske periferije prema bogatijem Zapadu u potrazi za boljim životnim standardom. Popović pritom otvara pitanje kako se umjetnik adaptira u novi kontekst i prostor te kako se treba ponašati unutar nepoznatih režima čuvanja, nadzora i još „ozbiljnije“ zapadne institucionalne prisutnosti. Umjetnik i čuvar u toj slici nisu suprotnosti, nego varijacije istog položaja: onoga koji čuva, ali istovremeno i neizbježno koristi ono što čuva. Čitajući Pohvalu lijenosti (1993.) Mladena Stilinovića, koji lijenost umjetnika s Istoka suprotstavlja neumornoj produktivnosti zapadnih umjetnika, Popović kao budući umjetnik Zapada mora postati i čuvar vlastite lijenosti kako ne bi izgubio ono što ga čini umjetnikom.
Polazeći od istraživanja javnog prostora, odnosno transformacije nekadašnjeg industrijskog prostora Pogona Jedinstvo na Savskom nasipu u prostor kulturne proizvodnje, nova zvučna instalacija Partitura za jedinstvo (2026.) Claudije Bošković promatra prostor kao strukturu u nastajanju koju oblikuju različiti oblici proizvodnje, rada i korištenja. Radni prostor postaje instalacija, a otvorene membrane zvučnika, kao prenositelji mehaničkih zvukova otvorenog proizvodnog procesa, u taj prostor vraćaju zvukove produkcije kao zapise radnji koji ga održavaju i uvijek iznova uspostavljaju. Bošković time skreće pozornost na tehnički i često nevidljivi rad koji prethodi javnom predstavljanju umjetničkog sadržaja.
Nadovezujući se na vlastito istraživanje arhiva Abeceda nezavisne kulture Kurziva i anketu provedenu 2025. godine među studentima i studenticama Akademije likovnih umjetnosti (ALU), Akademije dramskih umjetnosti (ADU) i Filozofskog fakulteta (FFZG) Sveučilišta u Zagrebu, o tome koliko rezoniraju s autorima i autoricama na sceni, inicijativama i prostorima koji se u arhivu pojavljuju, Katerina Duda u radu Neopažljivo (2026.) za ovu izložbu interpretira saznanja prikupljena tijekom gotovo dvije godine. Kroz interaktivnu prostornu instalaciju u stubištu Pogona Jedinstvo, Duda propituje prijenos znanja o nezavisnoj kulturnoj sceni među različitim generacijama. Pita se je li njezina generacija među posljednjima kojima je ta građa bliska i djelomično proživljena te je li taj arhiv važan nekome tko danas tek počinje učiti o umjetnosti.
Bilo da je riječ o pronalaženju vlastitog prostora na sceni, održavanju postojećeg, promišljanju o uvjetima rada ili o prenošenju znanja o povijesti kulturnih prostora, važno je kontinuirano propitivanje praksi i politika koje (ne)omogućuju njihovo korištenje. U tom smislu, teza Trebam prostor(a) ne funkcionira kao izraz emocionalne preplavljenosti i potrebe za povlačenjem, već služi kao podsjetnik da je rad na kulturno-umjetničkoj sceni neprestana zajednička borba za osvajanje prostora na koje imamo pravo.
Predgovor: Marta Agičić i Tina Petković
Izložba Trebam prostor(a) rezultat je projekta NOVAci nastalog u suradnji WHW-a i POGONA – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade. Program nastaje na osnovi javnog poziva i ove godine provodi se po šesti put, a osmišljen je kako bi se mladim kustosima/cama na početku karijere pružila potrebna infrastrukturna, organizacijska i mentorska podrška pri ostvarivanju prvih samostalnih kustoskih projekata. NOVAci djeluju kao platforma potpore za razvijanje znanja u području suvremene umjetnosti, s fokusom na praktično iskustvo u polju kustoskih praksi, koje često izostaje tijekom studija. U sklopu projekta, kustosice Ana Kovačić i Lea Vene više su mjeseci mentorirale dvije kustosice u pripremanju izložbe: od razvoja koncepta, susreta s umjetnicima, do odabira radova, dizajniranja postava i izvještavanja o projektu.
Rad Katerine Dude Neopažljivo (2026.) realiziran je u sklopu projekta Abeceda nezavisne kulture u koprodukciji s Kurzivom - Platformom za pitanja kulture, medija i društva.
Program podržavaju:
Ured za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba
Ministarstvo kulture i medija RH
Zaklada Kultura nova
